Sikavica

Sikavica (lat. Silybum marianum L.)

Narodna imena: osljebad, šarena badeljka, bijeli stričak, (01) oslobod, ošćebad, ošebalj, badelj, pjegavi badelj, gujina trava, zmijina trava, šareni čkalj, magareća salata, gospin trn. (02)
Naziv na talijanskom jeziku: cardo mariano.
Naziv na engleskom jeziku: milk thistle.

Etimologija: Naziv Silybum dolazi iz grčkog jezika i prvotno se koristio za biljke s jestivim ili ljekovitim svojstvima. Drugi dio naziva, marianum, povezuje se s kršćanskom tradicijom i legendom prema kojoj su bijele mrlje na listovima nastale od kapi mlijeka Djevice Marije. U hrvatskom jeziku naziv "sikavica" upućuje na bodljikavu prirodu biljke, dok je u drugim jezicima često nazivaju "mliječnim čičkom" zbog veze s mliječnim sokovima i jetrenim terapijama.

Povijest: Sikavica u svojstvu ljekovite biljke ima dugu povijest, jer se počeo rabiti još u doba Isusova rođenja, kad se korijen koristio za poticanje povraćanja. Od srednjeg se vijeka intenzivno uzgaja u Srednjoj Europi. Iz 16. i 17. stoljeća potječu podaci o povoljnom utjecaja njegovih plodova na jetru. (01) Spominjali su je antički Grci i Rimljani, poput Plinija Starijeg i Dioskorida.

Karakteristike
Općenito: Lijepa i dekorativna, dvogodišnja biljka sa snažnom, uspravnom, jednostavnom ili razgranjenom stabljikom, koja je u donjem dijelu gusto obrasla listovima. 
Veličina: Biljka naraste od 50 do 160 cm visine.  
Listovi: Listovi stoje naizmjenično, sjajno-zeleni su, prošarani bijelim prugama, duguljasto ovalni, rasperani i bodljikavi. Donji su listovi sjedeći, a gornji uškama obuhvaćaju stabljiku. 
Cvjetovi: Lijepi purpurno-crveni ovalni glavičasti cvatovi stoje pojedinačno na vršcima stabljika; dugi su 4-5 cm i okruženi šiljastim i trnovitim ovojnim listićima. 
Plod i sjeme: Plodovi su 6-7 cm dugi, glatki, crno-smeđi, sa sjajnom, bijelom kunadrom. (02)
Korijen: Korijen sikavice je vretenast, mesnat i svijetlosmeđe boje, s tvrdom teksturom. Obično dostiže duljinu od 10-15 cm, a unutrašnjost mu je blijedožuta.
Miris i okus: Ima blag, zemljast miris koji podsjeća na svježu travu. Okus biljke, posebno njenih sjemenki, je lagano gorak s orašastim notama
Stanište: Sikavica je raširena duž cijelog Mediterana, prvenstveno na primorju i u Makedoniji. Raste na sunčanim mjestima, na kamenitom tlu i na zapuštenim mjestima u blizini naselja i puteva. Kao ukrasna i ljekovita biljka mnogo se uzgaja, pa je tako prenesena u mnoge zemlje izvan sredozemnog područja. (02) Od sličnih bodljikavih biljaka najlakše se razlikuje po bjelkasto mramoriranim listovima. (01)

Srodne vrste: Čakalj (Cnicus benedictus L.) je udomaćen u Sredozemlju te se katkad uzgaja u vrtovima. Sadrži seskviterpenske gorke tvari knicin i artemizifolin. Knicin djeluje antiflogistički. Suhi zeleni dijelovi biljke (CNICI BENEDICTI HERBA) koriste se kod probavnih poremećaja, želučanih, žučnih, jetrenih tegoba i kod zatvora. (01)

Vrijeme cvatnje: lipanj - kolovoz.

Droga: 
CARDUI MARIAE FRUCTUS: koriste se zreli, osušeni, smeđi isprugani plodovi, kojima se odstranjuje čekinjasta kunadra (papus). CARDUI MARIAE HERBA: koriste se svježi ili osušeni nadzemni dijelovi biljke, koji se beru u doba cvatnje. (01)

Upotreba:
Jestivi su mnogi dijelovi biljke. Od listova, kojima treba prethodno odsjeći bodljike, kuha se ukusno varivo. Stabljike se ogule, prokuhaju, po potrebi uz mijenjanje vode, da bi im se uklonio gorki okus, a zatim se mogu servirali na različite načine, npr. kao šparoga. Šiljasti ovojni listovi cvjetnih glavica mogu se kuhali slično artičokama. Kao kod većine drugih glavočika, za jelo treba upotrebljavati što mlade biljne dijelove, jer starenjem postaju pregorki. Listovi su najukusniji prve godine, dok su još skupljeni u obliku prizemne rozete. Budući da biljka sadrži i neke tvari jačeg fiziološkog djelovanja, ne treba je za jelo upotrebljavati prečesto i u prevelikim količinama. U novije doba, plodovi (sjemenke) sikavice se upotrebljavaju kao djelotvorni tijek kod bolesti srca, jetre i žučnog mjehura. Djelatne tvari iz plodova najuspješniji su protuotrov kod otrovanja gljivama iz roda Amanita. (02)

Sastav i aktivne tvari: 
Mješavina flavanolignana (1-3%) poznata kao silimarin nalazi se isključivo u plodovima. Flavanolignani se sastoje od flavanonola taksifolina i različito vezanog koniferilnog alkohola. U plodovima se nalaze još slobodni taksifolin i dimerni koniferilni alkohol, flavoni i flavonoli, 25% bjelančevina te 20-30% ulja s visokim udjelom linolne, oleinske i palmitinske kiseline. I u zelenim dijelovima biljke nalaze se veće količine flavona i flavonola, fumarna kiselina i poliacetileni. (01)

Svojstva: zaštita jetre (silimarin podržava zdravlje jetre i pomaže u regeneraciji jetrenih stanica), antioxidativno djelovanje (silimarin djeluje kao snažan antioksidans, štiteći stanice od oštećenja slobodnim radikalima), detoksikacija (pomaže u detoksikaciji organizma, posebno u uklanjanju toksina iz jetre), poboljšanje probave (podržava funkciju probavnog sustava, osobito u slučaju probavnih smetnji poput nadutosti ili žgaravice), protugljivično i protuupalno djelovanje (ima svojstva koja pomažu u borbi protiv gljivičnih infekcija i smanjenju upala), kardiovaskularna podrška (može pomoći u snižavanju razine kolesterola i poboljšanju zdravlja krvnih žila), podrška u liječenju dijabetesa (potiče ravnotežu šećera u krvi i može imati korisne učinke na inzulinsku osjetljivost), protuvirusno djelovanje (neka istraživanja sugeriraju da sikavica može pomoći u borbi protiv određenih virusa, poput hepatitisa).

Djelovanje (znanstveni izvori): 
Silimarin djeluje protiv brojnih otrova jetre (kao antagonist). Mijenja vanjsku građu stijenki jetrenih stanica (hepatocita), tako da u nju više ne prodiru otrovi i pospješuje djelovanje enzima polimeraze te povećava sintezu bjelančevina u ribosomima. Inducira, odnosno aktivira enzime koji u jetri razgrađuju strane tvari, potiče obnovu stanica nakon oštećenja, djelomično utječe i na modulaciju imuniteta. Prema mehanizmu djelovanja je višestran. Na staničnim i substaničnim membranama važan je kao lovac radikala, smanjuje lipidnu peroksidaciju i utječe na regeneraciju stanica. Pripravci od sjemenki povoljno utječu na oštećenja jetre, npr. kod masne jetre, ciroze jetre, oštećenja od trovanja različitim lijekovima (npr. fenotiazinima) te na povećanje koncentracije enzima jetre u vezi sa žučnim bolestima. Zelenim dijelovima biljke pripisuje se sposobnost održavanja zdrave jetre te djelovanje kod funkcionalnih poremećaja, žutice, žučnih kolika i sličnih bolesti. (01)

Djelovanje (narodni običaji): 
Sikavica tradicionalno se koristi za liječenje bolesti jetre, probavnih smetnji i detoksikaciju organizma. Često su je koristili za ublažavanje žutice, bolesti jetre i žučnih kamenaca, te za poboljšanje apetit i probave. Listove i sjemenke sikavice pripremali su kao čaj koji se pio za čišćenje krvi i jačanje jetre. U nekim kulturama vjerovalo se da sikavica potiče proizvodnju mlijeka kod dojilja. Osim toga, sikavica je bila korištena u borbi protiv bolesti poput reume, jer se smatralo da njezino protuupalno djelovanje ublažava bolove u zglobovima. Mljevene sjemenke koristile su se i kao narodni lijek za jačanje imuniteta i oporavak od bolesti. Također, sikavica se koristila i za vanjsku primjenu – njezinom tinkturom ili pomadom tretirali su kožne bolesti, rane i opekotine, vjerujući da potiče brže zacjeljivanje. 

Kontraindikacije: 
Sikavica se ne preporučuje osobama alergičnim na biljke iz porodice glavočika (Asteraceae). Trudnice i dojilje trebaju se posavjetovati s liječnikom prije uporabe, jer njezini učinci nisu dovoljno istraženi. Osobe koje koriste lijekove za jetru ili razrjeđivače krvi trebaju biti oprezne, jer sikavica može pojačati učinke tih lijekova. Također, osobe s poremećajem zgrušavanja krvi trebaju konzultirati liječnika prije korištenja sikavice.

Kalendar branja:
1. /
2. /
3. /
4. Zelen
5. Zelen
6. Zelen
7. Zelen
8. Sjemenke
9. Sjemenke
10. Sjemenke i korijen
11. Korijen
12. /